Samoća je porok, jedna odvratna zla gospođa! Ona me proganja, kinji! Ne da mi ni da provirim iz svoje ljušture. Njeno carstvo se prostire u svakom kutku moje sobe. A prisustvo Nje me sve jače steže za vrat kada počne da zalazi Sunce! Onako u tajnosti ... Nekada se usudim i pobegnem od Nje. Zalupim joj vrata pred nosem, i odem među ljude. Tu sam slobodna, letim! Nasmejana kao dete. Izvan njenog domašaja... A onda! Ostave me, gurnu me nazad u moju sumpornu rupu da trunem uz tužne tonove koji se šire sa zvučnika. Gde sve ovo ide? I zašto ja još verujem da je nekom stalo do mene...
Нема коментара:
Постави коментар