уторак, 28. јун 2011.

Balada o Davy Jones-u




’ Zauvek uz tebe, i u dobru i u zlu! ’ rekla je Ljubav, taj lažljivi privid. I stajala je na obali mora, tog vodenog pakla. Stajala je njegova nevesta u belom uplakana kao da je znala sa će ga prevariti svojim slatkim rečima... Napušten, stojao je na palubi urlajući u vetar od bola! Napušten, slomljen! Hiljadu pitanja se komeša u uraganu njegovih misli. Kako zaustaviti Bol? Kako prekinuti Agoniu? Sečivo je našlo rešenje, pronašlo izlaz iz lavirinta patnji. Obasjan svetlošću punog meseca i opijen mirisom soli u vazduhu, iščupao je iz grudi svoje slomljeno srce i sahranio ga u kovčežić. Na mestu gde je nekada boravilo srce ostao je samo zarđali ključ. Ključ koji će do kraja sveta i vremena skrivati tajnu Ljubavi koja je sahranila jednog Čoveka i uskrsnula ga kao Monstruma. Ostala je samo pesma koja tužno cvili iz cevi orgulja i svojom hladnoćom ledi svako ljudsko srce...


понедељак, 27. јун 2011.

"The Good Die Young" Tarja Turunen

You wake up
Watch the world go 'round
You shiver
Feeling upside down
Your heart is beating fast
Pumping blood to your head
Another day to fight
You have a prayer on your lips under the desert sun
And a loaded gun

You remember every word
That your father said
Stay out of trouble son
And be true to yourself
You'll be working like a dog
Raise a family
And life will be alright
But now it's written in the stars if you'll make it out alive
Out alive

The good die young
There might be no tomorrow
In god we trust
Through all this pain and sorrow
The good die young
The flame will burn forever
And no one knows your name
Bring the boys back home again

It was a quiet day
On the streets of hope
When the bomb went off
At the side of the road
Sounds of breaking steel
An windshield full of blood
No enemy in sight
It feels like in a movie scenes are passing by
It's your life

недеља, 26. јун 2011.

Prazne priče uvek odnese voda


Don't speak
- shut up -
don't break me with your Words!

Sve je to za mene skriveno na jednoj nedostižnoj polici. Ljubav, sreća, poverenje... Sve! Jedino što je je uvek tu za mene na dohvat ruke su tuga, strah, bol, neuspeh... Ja sam jedna od onih, rođena sa suzom prokletstva u oku. Ona je uvek tu deo mene, i opijaće me prazninom i besmislom do kraja mene i mog ’nastupa’. I uvek okružena budalama, patim! Ne bojim se Tišine, zapravo bojim se Praznih reči. Za jeftine pare mi prodaju ’sreću i nadu’. ’ ZAUVEK ću biti tu za tebe ’ i ostale izlizane fraze. Ostavite me se više! Ispišite svoje ’lepe reči’ na papirne brodiće i pustite niz reku. Toliko bi i zapravo trajale. Čak i ukoliko sretnem ’Srodnu dušu’, čak iako izgovorim ’ i u dobru i u zlu’ i obećam nekome da ćemo Zauvek biti zajedno- Zauvek za mene zapravo ne postoji. Kao što za mene ne postoji sreća, već samo njeni odblesci na mom licu u vidu zraka Sunca koji se brzo gube u mimici lica.  

субота, 25. јун 2011.

Jedna noć ...




Grad se usijao kao zvezda padalica. Euforija! Dobro raspoloženje... A ja se ponovo rađam u noći dobre muzike dok mi bubanj udara u grudima svom jačinom. Predosećam... Zamišljenost će proći, zajedno sa onim čije se ime ne izgovara. I ti si tu! Došao si sa kišom tek tako! I pružio mi ’sklonište’ u svom ludilu! I bio si  moja topla letnja kiša poljubaca. I bilo je lepo... Mi crtamo zaborav svojim dodirima. I ceo svet se vrti i ja sa njim gubim pojma o vremenu, gubim ravnotežu, sve! Trezni nikada nećemo preživeti u ovom svetu koji nije vredan naših života! Glas je divan... Al’ udaljen! Kao da samo prati svaki moj pokret. Prepoznajem se: ’ Iz slomljenog srca još odzvanja glas ja ga čujem ponekad  u svakom od nas’ ... Svako od nas ovde okupljenih je na neki svoj način slomljen. A Ti si mi zabranjeno voće! Ti sa kojim samo mogu da se milujem rečima. Nedostižni! Suvišni... Baš kao što je i Moj život u nekim momentima suvišan za okolinu!   

четвртак, 23. јун 2011.

Simfonija Duboke Duboke Depresije


I vetar te je ponovo uneo u  moju sobu! Dođeš po svojoj navici i zaključaš se bezdušno u moju glavu! Haos ... Zagrliš i šapućeš dubokim glasom a ja stežem oči da ti ne čujem dodire. Hladne! Misli, radnje... Sve je apsurdno! I sakrivam se od sviju, od mene ostaje fantom koji čeka dan koji ovih dana nikako da svane! I opet Ja u svom Malom svetu tame, družim se sa svojim odrazom u mutnom staklu. Šta to truje moju dušu? A, možda sam je još davno prodala, tebi Crni Demonu melanholije! Grizeš mi utrobu kao najgora zver, ni ne primećuješ moje vapaje! Pusti me, želim da pobegnem iz tvojih kandži.  A znam da iako odeš, nisam spokojna, uvek se vratiš!

среда, 22. јун 2011.

Grimizni Snovi



Ponovo se budim u snu, i u njemu ležim nepomična u polju bulki. Njihove zle oči me vrebaju, krvopije, žele izvući iz mene poslednju životnu kap. Stabiljke, oštri žileti seku mi telo, deo po deo ( šta će posle ovoga ostati od mene? ) Vreme je usporilo, skazaljke jedva da se miču. Suton kao da se udaljava od zore i kao da će uvek biti polumrak u mom životu. Beskonačni san i to je Sve! Telo mi odnosi reka krvi, latice bulki kaplju po njemu. Tihi uzdah, da me ne čuju lešinari. I dalje plutam zarobljena u Snu. Udaram o njegove zidove, a staklo neće ni da napukne. Samo Eho mog vriska, kao vetar prostire se poljanom kao uragan. I što vas više udišem sve više posustajem. Slatka, slatka Halucinacija boljeg sveta. Privid, Laž ... I crveno je sve. Polje, jutarnje nebo, Ja, ogledalo i moj odraz. I opet će sve to doći kad se najmanje nadam. Slomljeno srce, i san koji truje...


уторак, 21. јун 2011.

U iščekivanju Petka!



Gde reči gube snagu, nestaju;
Počinje muzika.
Oblik mi novi daje, zove me,
Bežim od stvarnosti.
Otvaram svetove,
Nose me ruke novih zanosa,
Vode me iznad vremena...


Gde se dodiruju san i java,
Iznad početka i kraja...


Poruke, misli, čudna magija,
Vizija izranja.
Note se ređaju, igra maštanja,
Mozak genija.
Osećam vekove, 
tako daleke,A tako poznate.
Postajem deo beskraja...


Gde se dodiruju san i java,
Iznad početka i kraja...

Neće me zarobiti

...Rastanci, sastanci... Putovanja i umor koji posle njih ostaje kao trag. Umor od 1000 i 1000 lica koja kao reka proteknu kraj mene... I blistavi pojedinci kojima se sasvim spontano osmehnem, da pokažem bar na tren da su Posebni! Za mene... Ma ,zar sam im ja uopšte bitna! Kako je čudno da šetam Sama u velikom gradu, koji je jedna bučna asfaltna zver. Grad blještavih reklama i nemira. Ja, ’ devojka sa sela’. I lepo mi je al’ nikad neću postati mehaničko biće koje žuri za svojim idealima. Živeti polako i uživati je lična Nirvana. Malo ko to ume (Ljudi, novac je manipulator! Osvestite se!) I plašima vas se! Bezlični i isti... Htela bih da obojim ovo sivilo. Bojom svesti! Pa, vi i ne vidite Nebo, ne čujte ptice ... Gde sve ovo ide?  Zar dozvoliti da se sve uzvišene senke izgube? Dopustiti mirisu deponije da nagriza pluća? Ne! Ja ću se uvek vraćati svom gnezdu...

недеља, 19. јун 2011.

Kiša


Još jeda siva nedelja! Mrzim nedelje. Otuđim se, zatvorim u svoje maštarije. Оtvorim sve moguće kutije sa uspomenama. I potajno patim, uživam u tome na neki bolestan način. Rasplete se cela mreža sitnih, samo meni bitnih događaja, a sve ih veže – Kiša! Koliko sam puta sebe zatekla da stojim na Kiši, kako moje suze padaju sa njom, a Bol se nikada nije brisao njima... Bio je samo jači. Kiša i Uspomene... Uspomene koje Kišom isplove na videlo Sveta...  Sve moje uspomene na slomljene iluzije u koje sam Verovala, liče na kasna jesenja jutra posle Kišne noći. Maglovite i dosadne sa izvesnom dozom depresivne lepote.                                                                Lepota! Momenti sleđeni u vremenu! Momenti koji se kao slike rasute iz starog albuma reflektuju u ogledalu moga oka... Sećam vas se, stare Ljubavi moje... Vi ste nešto posebno! I, kiša je opet tu! Noć, i Mi srećni trčimo, držiš me za ruku snažno. Topli pljusak kiše i radosti pravi dugu osećanja. I najlepši poljubac oslikan na mojim usnama. U toj toploj jesenjoj noći, ispod ulične svetiljke. Ne izbrisivo... I od tada, kad god te poželim jako, poljubim kišu, pod istim smo nebom, osetićeš ...

Sirena



Bez snage da održim glavu iznad vode, san me vuče u morske dubine. Zavija lagano u morske trave, ukrašava mi kožu školjkama. Pretvorena u morsku vilu, Ja sam Sirena beličaste puti. Nagli huk tišine, i zvonki eho pesme koju sviraju korali, još jedna oda svetlosti iznad mene. I tako snažno odjekuju mojom usamljenom dušom (Da, najlepše se peva kad si očajan!) Lutam, i lutaću večno u beskrajnom plavetnilu. Svojim glasom lomiću lađe o crne morske hride. Nesvesno... Zavodljiva, opojna pesma je samo moj vapaj za Jedinim koji nikada neće doći. Melodija koja nežno ispunjava vodene atome oko mene i izlazi na površinu kao greh koji treba da se skriva u mojoj praznini.Plač nadglašava riku talasa... 

субота, 18. јун 2011.

Kako sam postala ovo što jesam I



Bilo je to davno, pre  stvaranja sveta i vremena! Živeli smo, u žaru ljubavi! Nas dvoje, Moj Baron i ja! U savršenoj misli da će sve trajati večno! Rekao si: ( I stavi ruku na srce, duboko udahni i jako dobro gledaj zatvorenih očiju duboko u svoje srce videćes mene kako sedim pripijen uz srce sa glavom spuštenom na njega,  kako lagano dremam i pazim te od svega. Nisu ove reči ništa strašno, samo reči koje dolaze iz srca zaljubljenog bića tame, onog koji je našao svoju princezu i želi kraj nje Zauvek da ostane...) Kako sam bila slepa, naivna... Ko je mogao pretpostaviti da će tek tako otići! Bez pozdrava... Ostala sam sam, u Našem podzemnom dvoru od pepela... Zaključana u tamnicu svojih noćnih mora! U postelji, ( koja je još imala njegov miris)  proplakala sam noći i noći... Srce je prepuklo! (Slomljeno, mračno, iskvareno i gorko kao pelin...)Nikog nije bilo da me pridrži, zato sam Pala!  Zaklela se na mržnju, pokorila se Tami... Proklela sve lepote života! Sveta Blasfemijo...
Ljubav je poslednja himna mojoj duši, Rekvijem! Sahranila sam je, spustila u okeane mojih isplakanih suza, za tobom! Neka je pojede so, neka trune... Iovako je (posle tebe!) malo od duše ostalo... I šta je od mene ostalo? To se pitam... Olupina, školjka bez bisera, jedno ništavilo! Nisam imala odraz u ogledalima Naše palate. Postala sam senka! Bez stalnog oblika... Lutala sam dvoranama Našeg dvorca. Sve je (još dugo dugo!) podsećalo na tebe, na nas!
Hrabrost! Jaka sam Ja.Izlazak u dan... Beskonačno stepenište, ka gore... Osveta? Ili potreba za ’nečim’? Neodoljiva želja da dobijem telo, kandže (kojima ću zagrebati naličje zemlje!), otrovni jezik ( kojim ću trovati čiste duše)...

четвртак, 16. јун 2011.

Budi moj San


Položi me među sitno poljsko cveće, da mi vetar na licu nacrta ravnice, neka mi oči poprime  boju dalekih srebrnih leptira. I uzmi me kao kapljicu bistre rose pa me stavi u dlanove da ugreješ drhtaje moje duše… Onda zaplovi sa mnom na talasima šumskih priča i sakrijmo se u pesme cvrčaka, sami kao hladne stene na obali. Usnimo uz treptavi sjaj krila svitaca… Koliko još da čekamo za savršeni tren spoznaje, tren realnosti ? Probudi me, dodirom… Nema smisla ovoliko žudeti!  Kako ume biti tanka granica između sna i jave, lažljivica jedna. Skoro da sam osetila sam ukus tvojih usana. A već u sledećem momentu okreće se nova stranica neispisane knjige. I dok mi tvoji snažni prsti raspliću kosu, gube se tragovi strahovanja (mogla bih ti se samo prepustiti!), otapaju se zaleđene reke koje me poznatim mostovima prenose u tvoju Tajnu u kojoj lutam bez ključa za povratak kući … Uronjena u oblake svoje postelje, nestajem u snu većem od svih snova ikad odsanjanih…

Erzsébet Báthory


Grofice dražesna, pogledaj se u ogledalo! Ti nisi monstrum, nisi ono što je istorija napravila od tvog imena! Ti si samo još jedno slomljeno srce, još jedna žrtva ljubavi! Pogledaj dublje u ogledalo... Gorda, dubokih smaragdnih očiju, uzdignute glave, vučica u liku dame, hladnog lica i vrelog srca. Uživaš u svojoj lepoti i gracioznosti okovanoj u raskošnu zlatnu haljinu. Vreme prolazi, a ti veneš. Gubiš rumenilo mladosti, melanholija oslikava tvoju dušu, polako ali sigurno. Sve je u tvojim rukama moć, vlast, bogatstvo, ali! Vreme ne može da se kupi. Teče, a ti stariš. A gde je tu On? Da li iko može da voli posivelu staricu? Delirijum! ’’Sve ću uraditi, samo da Zauvek ostane moj! ’’ I ove noći, noći punog meseca, krv ima ukus najslađeg vina. Kako je lepo okupati se u toploj nevinosti koja žubori šumom tek započetog života. Belina kože isijava iz moje sobe, preliva se kao blesak slonovače na šarenilu vitraža. Zadovoljni osmeh na licu, pobeđujem vreme! Zauvek Mlada? ... ali me je kamena klopka zatvorila u mrak! I tako čamim, izdata od strane svog voljenog. U tornju koji nosi zadah Starosti. Mahovina i zaborav me prekrivaju i trunem. ’’ Ne, to neću dozvoliti! ’’ Ne, nema greha za mene, i Smrt me nimalo ne plaši. Već osećam ukus. Zarivam svoje zube dublje u svoje vene, Bol postaje prijatan. Pobedila sam!  

"Bože, zašto si me napustio? U ratu na stotine ginu i umiru u  najgorim mukama. Tela su im ostavljena lešinarima, dok mi slavimo ratnike! Dajemo im odlikovanja i počasti... a sve što ja dobijam su muke. N e mogu biti ponižena na ovakav način. Podari mi bolest od koje ću brzo umreti. Ne mogu da se ubijem. Moram otići u Raj. Amin!Bog verovatno iskušava moju veru. Možda me kažnjava što sam više volela svog čoveka nego Njega. Muškarce je Bog stvorio po svom liku, što im je omogućilo dominaciju nad svime. Nad pticama, lavovima, drvećem i ženama. Volela bih da sam rođena kao muškarac. Mogla bih da ubijem na hiljade u bici, da otimam zemlju...spaljujem veštice! Slavili bi me kao heroja. To je to. Ne ostaje ništa osim mita. Grci su zahvaljivali Bogovima na svemu, zato što nisu mogli da shvate odakle su more, ljubav, smrt. Stvorio si mir i hranio naše strahove i neznanje. Zato što imamo toliko pitanja, a tako malo odgovora. Koristila sam te u svojim molitvama da bih oprostila sebi svoje užasne grehe. Da te propisno sahrane ili da te bace vukovima. Ista je stvar. Sveta voda je kao i bilo koja voda. Zašto se ovoliko plašim smrti? Zato što ne verujem u tebe ili u večnost duše? Kad umrem, istrunuću i ništa neće ostati od mene.  Ljubav je bodež zaboden u moja leđa! Ako nisi mit, oprosti mi grehe i daj mi krv da me održi mladom. Zahvaljujem ti Bože "


среда, 15. јун 2011.

Noćni Leptir

Maleni moji, odakle dolećete? Šta krijete u vašem bezumnom letu, u sigurnu smrt!?  Koji je to nagon jači od razuma... Ljubav, za svetlošću, baš kao moja potreba za Ljubavlju! I ja bih skočila u reku svetlosti samo da bi ’’Ljubav pobedila’’.  Maleni leptiru noći, pali andjele, dozvoli da gordost spali tvoja nežna krila. Nemoj protraćiti svoj kratki vek! Leti visoko, nek te svetlost vuče ka sebi kao vrtlog strasnih osećanja. I spusti lagano svoje telo na usijanu staklenu površinu. Blesak! I sad si slep za ovaj svet... Ali otkrivaš svet Imaginacije, maleni umetniče! Ne mrdaj! To je naređenje. Gubi dah polako, i slušaj kako ti srce gubi otkucaje sve do posledanje tišine koja će ovaj put biti toliko glasna. Čućeš glas u glavici, ’’Vredno je mreti za ovaj tren’’ . Već u sledećem momentu od tebe će ostati samo prah, pepeo nošen vetrom uzdaha... Pokriće te zaborav!

уторак, 14. јун 2011.

Sunce se ne bi rodilo za mene, kad bih Vas izgubila.

"All love that has not friendship for its base, is like a mansion built upon sand"

Dragi prijatelji,                                                                                                                                                                                                 ne postoji  Svet bez Vas! Ne postojim Ja bez Vas… Sva ta čarolija koja nas vezuje, zajednički momenti tuge, sreće, svađa... Pijane noći, pevanja na mesečini... Živim kroz Vas, sa Vama. Ah, koliko mi samo značite. Koliki bi se Ambis u mojim grudima otvorio da se naše prijateljstvo raspukne. Da se nešto, van moje kontrole desi! Da ne mogu ništa učiniti... Da ležim zgrčena kao crv, bespomoćna i vrištim koliko me grlo nosi. Da neko nestane kao što Duga ispari i za sobom ostavlja sivilo neba... Sivilo i čamotinja, i Ja koja bez cilja gledam u jednu tačku stvarajući u mašti svoj Mali savršeni svet u kome se ništa loše ne može desiti. Strahovi koji me ruše iz dana u dan, prolazna jeza koju donosi vetar... Nešto nije u redu!? Bojim se i zvuka telefona! Samo da su mi Oni dobro! Ako se već umire, umreću i ja sa vama! Ne idite nikad...  Koliko vas samo volim... 
 

понедељак, 13. јун 2011.

Vidjeniji ljudi u mom životu

 Captain Jack Sparrow
Charles Baudelaire

Edgar Allan Poe

Gilles De Rais

Jeremy Brett

Kristijan Tojzan

Rudolph Valentino

Salvador Dali

Tim Burton

 Tuomas Holopainen
Ville Valo

Vincent Price

Ples staklenih perla u Zoru


I kad legnemo,slike zaigraju pred očima... Sve one slike koje su nas prethodnog dana dotakle, rasplakale ili nasmejale. Sve se nekako skupi u tih par trenutaka pre nego što zaspimo. Uvek sam se divila ljudima koji lako zaspu,kao da nemaju ništa na pameti. A ja... zore  i zore budna dočekala. Mnogi kažu da je to bolest. Ja to zovem Darom.                                                                                                                                                                                        Ne znate kako je lepo budan sanjati, na mesečini plesati.  Noću kad sve utihne,osećanja i razum se nekako izoštre. Čitav dan dobije nove boje, i odluke koje morate doneti dobijaju neku novu veličinu. Sve je staklasto, kristalno. Staklene perle rasute po podu kao da plešu. Graciozno. Laganom piruetom proleću mi pred očima. Noć je moj najbolji prijatelj. Noću je bol jača, suze teže, smeh glasniji. Noću je sve magija.                                                                                                                                          Probajte ponekad zaspati na travi, slušati kišu do 5 ujutro, gledati sunce kako izlazi… Šetati tišinom... I ako možda niste tamo gde želite biti, makar za tren će Vam se sve daljine približiti.

недеља, 12. јун 2011.

Tišina


Izgovoriću tvoje ime pred svitanje, 
još samo jednom, a zatim zanemiti Zauvek! 
Sve svoje želje, neizrečene, zapečatiću ćutanjem.
Ja umem živeti u Tišini, opkoljena osmesima nekih sretnih ljudi...

Ja umem hodati svetom, 
zaštićena neprobojnim oklopom naizgledne bezosećajnosti.
Iz čaure sačinjene od mojih iluzija izleteće Leptir slomljenih krila,
koji će ćutnjom ispraćati zalutale udvarače željne tek pokojeg ishitrenog zagrljaja.

Toliko je u meni prkosa skrivenog, ključa ispod kože kao Opijum...
i tako, ponekad satima mogu stajati na kiši mrtvog lica
bez da iko pomisli da gorko plačem.

I ćutaću danima, godinama okamenjena strahom 
da glasom svojim ne uznemirim vetrove,
da mi se glas slučajno ne omakne u snu...
Ćutaću sve dok, obeshrabren ne navikneš na tišinu mog glasa,
dok moje lude usne ne zaborave tvoje Ime...

субота, 11. јун 2011.

Tebi Jedinom, i Zaboravljenom


Tvoj grad! Topla, letnja noć. I Ja... Lutam ulicama, a sećanja kao znakovi, čame pored puta kojim hodam. Sećanja su te malene stvari koje me još bole... I miris lipe, i naših zagrljaja! Prebolela te jesam, ali i dalje sam bez tebe ’’ Lost in Life ’’ ... 

четвртак, 9. јун 2011.

... Ljubav = Bol ...

Zašto uvek kada zavolim, otrovna žaoka probode moje tanušno srce ? I šta je Ljubav nego čist Bol ! Bol bez koga se ne može! 
'' Uvek te Đavo nađe lakše nego Ja'' ... I tako će uvek i biti! 
Moja Ljubav je pust krajolik bez granice...

среда, 8. јун 2011.

Smrt Pesnika- Novi početak


... My World is Dying, or is it just Start ?
This is the Start of the End? Or is it My Start? 
The Poison of My  soul slowly eats my Body. 
Rotting keeps me from the Death.
Death shall End it all, 
the Death of my Mind...